Listajući pčelarsku literaturu uvijek nailazimo na tekstove o selećem pčelarenju. Što je seleće pčelarenje, koje su mu prednosti? Ima li mana? Naravno kao i kod statičnog pčelarstva, a istina je uvijek negdje između. Naravno kada odlučimo košnice seliti iz paše na pašu, potrebno nam je vozilo ili prikolica na kojima će naše košnice sigurno prevaliti ponekad i nekoliko stotina kilometara. Nekad, danas rijetko gotovo nikad, košnice su se selile i željeznicom. Većina pčelara koji danas sele košnice, kupe kamion ili prikolicu i uz male preinake, takovo vozilo spremno je za prijevoz košnica do odabranog odredišta. Druga mogućnost je kupnja auto prikolice ili gradnja iste . Slike svojih prikolica proizvedenih u vlastitom dvorištu poslao nam je i pčelar Svetozar Janković da prikolice dobro obavljaju svoj posao je podatak da isti uspješno povećava broj svojih selećih pčelinjih druątava. Naravno prije stacioniranja koąnica (uz pretpostavku da nemate zemljišta u cijeloj RH) potrebno je o tome dobiti odobrenje vlasnika zemljišta i drugo. (pročitaj zakon o pčelarenju)

Pčele odlaze na pašu 2-3 km od pčelinjaka, naravno u raznim pravcima, a kada u blizini nema paše onda odlaze i mnogo dalje. Udaljenosti zavise npr. od jačine i vrste paše za kojom idu, povezanost terena i drugih manjih paša do najudaljenije paše, zatim na let pčela utječe i vremenske prilike, duljina dana, godišnje doba, stanje pčela i drugo. Idealno bi bilo kad pčele ne bi trebale prelaziti više od 500-1000 metara u potrazi za nektarom, što im omogućavamo seljenjem košnica u blizinu određene paše i to je uz iskorištenje gotovo svih paša glavna prednost selećeg pčelinjaka.

Prednosti i prinosi selećeg pčelarenja u odnosu na statično pčelarenje, su što obično donose veće prinose i po nekoliko puta. Pčele se manje zamaraju u potrazi za nektarom, paša im je bliže te se brže uz manje napore vraćaju u košnice. Jedna od važnijih prednosti je i veći izbor paša. Naime ako u Vašoj blizini nema lavande, kestena, suncokreta, kadulje ... nema ni takovog meda. Naravno ne treba pčelinjak doseliti preblizu same paše.

Po svojoj raznolikosti terena, klimatskih prilika, po velikom bogatstvu i raznovrsnosti pčelinjih paša, čistoj i još uvijek nezagađenoj prirodi, Hrvatska ima dobre ali pritom i vrlo nejednake uvjete za pčelarenje. Dok na Velebitu ima još snijega, u Dalmaciji i na otocima cvjetaju voćke i ružmarin, na kojem pčele nerijetko nalaze odličnu pašu. Kada u Dalmaciji i Hrvatskom primorju cvate kadulja, nastupa periodično ljetno sušno razdoblje, ljetnu vrućinu teže pčele podnose nego u sjevernim krajevima zimu. U to vrijeme u planinskim područjima cvate raznovrsno bilje. Cvatu livade i pašnjaci, na kojima se pčele o roje, razvijaju i pune košnice medom. Pčele selimo zbog što većeg prinosa meda! Usporedimo: Ako kod kuće imamo prosječni prinos 10-20 kg košnici (zavisno o kojoj košnici se radi) jednim seljenjem, ako paša uspije, prinos meda možemo i udvostručiti! Naravno da ima pčelara koji sele, a od toga nemaju prevelike koristi. Da bi to izbjegli, navedimo i moguće uzroke.

Seljenjem pčelinja društva slabe! Nerijetko se događa da se nakon dužeg puta, pčele (starije i slabije) već nakon prvog dana ne vrate u svoju košnicu. To je osobito vidljivo kod slabijih i iscrpljenih zajednica. Događa se doduše i u stacioniranim pčelinjacima, ali mnogo rjeđe i u daleko manjem broju. Uzmimo primjer: kada pčele radilice za vrijeme glavne paše ostaju i umiru po livadama.
Dogodi li se npr. da prilikom seljenja izgubimo 0,5kg. pčela, jasno je da nakon 2 - 3 selidbe ostajemo gotovo bez svih starijih pčela.
Takav je gubitak težak prilikom svake paše. Kod dugotrajne se međutim, društva koliko toliko oporave, dok kod kratkotrajne to nije moguće. Naravno i na dugotrajnoj paši gubitak starih pčela smanjuje unos.
Život svake pčele radilice ovisi o aktivnosti i količini napora koje obavlja, ne samo radom kod sakupljanja nektara i cvjetnog praha, gradnjom saća i hranjenjem legla, već i borbom protiv raznih neprijatelja, težim uvjetima zimovanja ili velikim uznemiravanjem prilikom selidbe recimo, pčele troše svoju snagu i umiru brže.
Prilikom zatvaranja pčela u košnicu one postanu uznemirene. Jure po košnici tražeći izlaz, osobito ako im u košnicu kojim slučajem ulazi svjetlost.
Kao i kod svih sličnih kukaca, i pčele privlači svjetlo. U mraku im na dijelu pustimo zraku svjetlosti, do svjetla dolazi nekolicina pčela, jure oko svjetla do iznemoglosti. To isto događa se i u košnici za vrijeme kad su pčele zatvorene prilikom seljenja. Čim je leglo jače, trešnja i vrućina veća, to brže nastaje nemir i uznemirenost u košnici. Zatvorimo li pčele uz dostupnost zraka, one će biti mirnije, što naravno zavisi o društvu.
seljenje košnica brodom

Pčele se uznemire i kad im otvorimo košnicu. Navale na med. (troše ga i kod seljenja) Troše ga naglo, prvenstveno otvoren, u uzrujanosti navale i na najmlađe leglo pa ga ispiju. Kada pčele jedu med, stvaraju toplinu, što je korisno. Selimo li ih u vrućim danima, to stvaranje topline može biti pogibeljno. Što su nemirnije, troše više meda, stvaraju još veću toplinu i zagušljivost u košnici. Pčela kao i čovjek, kad je uznemirena brže dipe, brže troše kisik u košnici. Kao i ljudi troše kisik, a ispuštaju dušični monoksid, pa ako nije omogućeno dovoljno provjetravanje pčele se uguše u košnici.

Kod selećeg pčelarenja su veći troškovi transportu, (naročito kad nemate vlastiti prijevoz) veća mogućnost pogibilje i zaraza pčela (potrebno je provjeriti teren na koji se sele pčele) i slično. U RH još nije razvijena svijest o koristima koje pčele donose, (oprašivanje i sl.) pa se tako nerijetko nailazi na nerazumijevanje stanovniątva kad se pčele dopreme pored voćnjaka, šuma, livada i sl. Nije naodmet napomenuti da u razvijenim zemljama vlasnici poljoprivrednog zemljišta zovu pčelare da dopreme košnice, te im još za to i plaćaju, što je kod nas jednako kao da pčele otpremamo u svemir!