Budući da je med skuplji od šećera, u nekim zemljama i nekoliko
puta, uvek se našlo nesavesnih pčelara koji su nastojali iskoristiti tu
činjenicu, da bi se na lak način domogli velike zarade. Takvi nečasni pčelari
mnogo su škodili pčelarstvu jer su potkopavali poverenja potrošača i škodili
pčelarima koji u svoj posao ulažu mnogo truda i sredstava da bi potrošačima
pružili zaista ono sto traže.
Med se može falsifikovati na dva načina: bez pčela ili s pomoću
pčela; u kanti ili u košnici. Najjednostavniji i najprimitivniji je način da se
obični šećer otopi pomoću vode u gusti sirup i pomeša sa prirodnim medom. Tako
se povećava količina meda i šećer proda po višoj ceni.Umesto šećera može se
uzeti grožđjani šećer (glukoza) koji dolazi u trgovinu u obliku gustog sirupa. I
jedan i drugi falsiofikat mogu se lako otkriti pomoću polariskopa. Prirodni
cvetni med optički je levo aktivan, a otopljeni šećer i glukoza su optički desno
aktivni. Ako se cvetnom medu doda izvesna količina šećernog sirupa ili glukoze,
uz dekstrozu koja već postoji u medu, a koja je takođe optički desno aktivna,
polarizacija skreće udesno i falsifikovani med postaje optički desno aktivan
čime se razlikuje od cvetnog meda.
Mnogo je teže ako se za falsifikovanje upotrebi invertni šećer.
On se otkriva pomoću hemikalije koja se zove anilinski hlorid. Čist med ostaje
nepromenjen, a falsifikovani se tom hemikalijom oboji u crveno. Taj način nije
uvek pouzdan, pa se traže sigurniji načini. Med i invertni šećer po svojem
sastavu su slični, ali se po nečemu razlikuju. Na tim razlikana temelji se
prepoznavanje pravog meda od falsifikata. Med, kao prirodni proizvod, sadrži u
sebi mineralnih sastojaka, a invertni šećer, koji se dobija od običnog
rafiniranog šećera, tih sastojaka nema.
U novije vreme nesavesni pčelari imaju običaj da pčele
prihranjuju obilno šećernim sirupom. Pčele invertuju taj sirup (saharoza se
raspada na dekstrozu i levulozu) i ostavljaju u saće. Pčelar saće izvrca i
dobija med.
Iako je takav med proizvod pčela, ne može se uzeti da je pravi
med jer je u njemu sam šećer, bez prirodnih sastojka koje medu daju punu
vrednost. Ali ako uzorak sumnjivog meda pokazuje veći postotak saharoze
nego što med obični ima med, postoji sumnja da je taj med dobijen od šećera. A
poznaje se i po tome što u sebi nema prirodnih sastojaka.
Nekad pčelari u jesen izvade med i pčele prihrane šećerom. To
nije falsificiranje jer se tako za ljudsku hranu dobija vredniji proizvod, pravi
med, a šećerni sirup, koji ostane u košnici, za pčele je sigurnije za zimsku
hranu, jer u sebi nema neprobavljivih sastojaka kao poneke vrste prirodnog meda,
osobito medljikovca.
Prepoznavanje falsifikovanog meda: gustina falsifikovanog meda
je manja od gustine pravog meda sa mineralnim sastojcima. Gustina pravog meda je
oko 1,4 a falsifikovanog negde oko 1,3, stoga nam jednostavno merenje na vagi
može pokazati koji je pravi med, a koji falsifikovan. Težina tegle u koju stane
kilogram meda je oko 280g, tako da je njena težina sa medom 1280g, a težina iste
količine falsifikovanog meda, zbog manje gustine je 1210g-1220g. Takođe,
preteranim grejanjem med gubi ukus i aromu, ali menja i boju. Pregrejan med
potamni, ukus mu postaje gori, a fina aroma nestaje.
|