Prije stavljanja u prodaju med treba proći razne analize. Na eko pčelinjaku zabranjeno je davati lijekove u preventivne svrhe jer postoji velika mogućnost da će se u medu i vosku naći njihove rezidue. U svrhu liječenja preporučuje se upotreba organskih kiselina koje su i inače sastavni dio meda.

 

Košnica treba biti izrađena od prirodnih materijala i obojena eko bojom, a pčelinjak dovoljno udaljen od mogućeg onećišćenja nektara (tvornica, cesta, obradivih povrąina) kako bi pčele proizvele što kvalitetniji med. Pčelinje saće koje se upotrebljavaju u eko pčelarstvu također moraju upotrebljavati ekološke satne osnove koje moraju imati potvrdu Ministarstva. Punione meda i proizvoda također bi trebale imati eko certifikat. Sve to kod eko pčelarstva stvara velik dodatni trošak što se nažalost osjeti i u konačnoj cijeni meda, ali zato potrošač može biti siguran da kupnjom takvog meda dobiva samo ono najbolje iz pčelinje košnice, a ta činjenica u pozadinu stavlja nešto veću cijenu eko meda.

Problemi u Hrvatskoj nastaju zbog nedostatka pripadajućih eko satnih osnova, nedorečenog odnosno zakona o prodaji pčelinjih proizvoda odnosno zabrane prodaje meda pčelarima iznad 1.000,00kg. a do te količine pčelari smiju prodati med samo u vlastitoj trgovini što je totalno neosnovano i prilagođeno industrijskom lobiju koji vlada ovom specifičnom granom pčelarstva. Čak ni činjenica da ne postoje specijalizirane punionice eko meda u RH taj zakon nije stavila izvan upotrebe? Čemu takvi zakoni kad znamo da prije prodaje med prolazi rigorozne kontrole? Može li tona meda koja se prodaje u prostoriama pčelara biti drugačija od  ostatka proizvodnje koju je pčelar prisiljen prodati punionicama?