Autor:
Slobodan Ž. Janković
Alpska
košnica Rože Delona, obzirom na sve karakteristike, može se uvrstiti u
novi tip višespratne košnice.
Konstruktor, Rože Delon, pčelari sa više od 1000 ovih
košnica, koje je rasporedio u više kolonija na Alpima, u prečniku od
120 km. Sam se brine o kompletnom pčelinjaku.
Po tvrdnji konstruktora, prinos meda po košnici nadmašuje
prinose koji se ostvaruju u najzastupljenijim košnicama, što se
posebno odnosi na godine u kojim su uslovi za medobranje loši. Tako
navodi primer, da je jedan pčelar u Karpatima, 1988 godine, od 50 DB
košnica dobio u proseku po 2 kg, dok je u Alpskim imao prinos po 22 kg
meda po košnici. Pored toga, kako navodi, u Alpskim košnicama
izgrađeno je po tri nastavka saća (24 rama - 1 ram ima površinu saća
koja je jednaka ½ površine DB satne osnove), dok u DB košnicama nije
izvučena ni po jedna satna osnova.
Moje iskustvo potvrđuje prednosti ove košnice u uslovima slabije paše.
U uslovima bogate paše potrebno je neprekidno prisustvo na pčelinjaku,
da ne dođe do rojevog nagona, jer se medišta brzo pune, a sama
košnica, računajući i postolje, sa 6 nastavaka dostigne dosta značajnu
visinu. U tim uslovima, potrebno je preduzeti potrebne mere za
osiguranje košnice od preturanja, pošto ima dosta malu oslonu
površinu. Osiguranje od pada se može rešiti na razne načine.
Rože Delon je problem nestabilnosti rešio postavljanjem po 4 košnice
na zajedničkoj podnjači, pod jednim zajedničkim krovom, i fiksiranjem
gredica za pričvršćenje košnica, za dva betonska bloka dimenzija
200x200x400 mm, koje delimično ukopava u zemlju.
Mali gabariti tela ove košnice su, sa druge strane značajna prednost,
jer npr. kompletno telo sa medom ima težinu od oko 16 kg, od čega je
oko 11 kg med. Pčele veoma brzo grade saće, a takođe i velikom brzinom
pune nektarom. Med brzo sazreva. Razmera ramova utiče na njihovu
čvrstinu, pa i pri većim brzinama centrifugiranja ne dolazi do pucanja
saća.
Razmere košnice pogoduju selidbi u svakom pogledu. U ovoj košnici,
pčele zaista čudesno dobro zimuju. Uostalom i razmere kočnice dosta su
blizu prirodnom staništu pčela u dupljama. Pored svega navedenog,
treba navesti da upravo zbog svojih gabarita, na istoj površini se
može razmestiti veći broj Alpskih u odnosu na druge tipove košnica.
Na slici 1.
prikazani su sastavni delovi Alpske košnice, sa nešto izm-enjenim
nekim detaljima konstrukcije. |
- Standardno,
sastoji se od:
Hranilice (C), vidi i sliku 2., koja je istovremeno i poklopna
daska, a sastoji se od tri drvena elementa dimenzija 100x300x25
mm, ugrađena u okvir spoljnih dimenzija tela i preseka letvica
22x22 mm. Na svakom elementu je, sa prednje strane urezan po jedan
žleb širine 10 i dužine 20 mm, za prolaz pčela do sirupa, koji se
nalazi u kanalima dimenzija 22x240x20 mm, i kojih na svakom
elementu ima po tri. U zimskom periodu, u hranilicu se upresuje
medno-šećerna pogača, prekrije vrlo tankom plastičnom folijom i
postavi u preokrenutom položaju za 180 stepeni, tako da je pogača
odmah iznad satonoša. Umesto ovog rešenja moguća je primena
klasične poklopne daske, sa otvorom za hranilicu. |
-
Krov, (A) spoljnih dimenzija 400x400x80 mm. Dobro je rešenje,
da umesto daske, krovna ploča ima "sendvič" od dva lesonita i sredinom
od stiropora debljine 20 mm. Obložen je aluminijumskom limom od
otpadnih ploča koje se upotrebljavaju u ofset štampi.
-
Ventilaciona mreža (B) spoljnih dimenzija tela i visine 20 mm.
-
4
tela (D) unutrašnjih dimenzija 298x298 mm ako se primenjuje originalni
ram sa slike 3, odnosno 306 mm, ako se primenjuje ram sa slike 4.
-
Podnjača (E), sa skupljačem polenovog praha, koji se aktivira
povlačenjem okvira na kojem je rešetka skupljača ka letvici sa letom,
čime se pčele prinude da u košnicu ulaze kroz rešetku skupljača.
-
Američka poletna daska (F)
-
U prevodu teksta koji sam ja dobio, stoji da je sastavni deo
kočnice i kaseta koja "služi za obrazovanje matičnjaka i skupljanje
pčelinjeg mleča". Ne navode se mere i nema slike (nema ih u opšte u
pomenutom tekstu), ali pretpostavljam da je u pitanju prsten visine
oko 70-80 mm.
-
Posebnost ove košnice su ramovi, koji se mogu raditi u dve
varijante (slika 3 i 4.). Originalna varijanta je na slici 3, a
modifikovana (ako se ne varam, od bugarskog pčelara, Koste Velčeva) na
slici 4. U varijanti na slici 4. kompletan ram je od drveta
(originalni ima drvenu satonošu i žičani okvir, od žice debljine 3-4
mm i dužine u ispravljenom stanju od oko 750 mm), i konstruktivno tako
rešen, da svodi vertikalno rastojanje između dva rama na svega 10-11
mm. Ukrštanjem ulica, putem okretanja svakog drugog tela za 90 stepeni
(kako ja radim), pčele će, u donjem delu ramova, a
naspram svake ulice, izgraditi satne jezičke i obezbediti da bez
ikakvog međuprostora, prelaze iz tela u telo, iz jedne ulice jednog
tela u bilo koju ulicu drugog tela.
Naseljavanje
košnice sa pčelama
Ako se ne raspolaže rojevima na ramovima, mogu se naseljavati
prirodnim ili paketnim rojevima. Druga varijanta je
preuzimanje društava iz nekog drugog tipa košnice. U ovoj
varijanti (tako
ja radim, kada nemam rojeva, a želim da naselim Alpsku),
telo Alpske, sa ramovima u koje su ugrađene satne osnove,
postavi se na lesonit koji dolazi preko plodišta košnice iz
koje se društvo preuzima. Lesonit treba da ima otvor veličine
unutrašnjeg otvora tela Alpske. Na tako formiranu košnicu
postavi se prazno telo ili dva (zavisi od tipa košnice), i
košnica zatvori. Kada pčele izgrade saće u dodatom telu,
između njega i plodišta donje košnice se umeće drugi, a zatim
i treći nastavak. Kada pčele izgrade saće i praktično
formiraju gnezdo u novoj košnici, uklanja se košnica iz koje
je izvršeno preuzimanje društva, a nova košnica, u potpunosti
formirana ostavlja na istom mestu. |
|
U rano proleće |
|
Ram sa medom |
Roj |
Tehnologija
rada
Kada
počne cvetanje prvih medonosnih biljaka, dodaje se treće telo (ako
je u jesen uklonjeno), koje je ispunjeno izvučenim saćem, i to na
podnjaču ispod gornja dva. Na ovaj način stvara se bolji toplotni
režim, što omogućava da matica intenzivnije polaže jaja.
Četvrto telo se stavlja, po pravilu u stabilnoj paši, između
gornja dva tela. Po izgradnji saća u tom telu, dodaje se peto
telo, opet ispod najvišeg, kao četvrto iznad podnjače. Posle
izvlačenja saća i u ovom telu, dodaje se šesto telo, ali sada
između trećeg i četvrtog. Ovim dodavanjem šestog tela, takođe sa
satnim osnovama, bez upotrebe matične rešetke, ograničava se
matica u tri nastavka i istovremeno sprečava ulazak u rojidbu.
Gore je izložena
(bar prema prevodu koji ja posedujem) originalna tehnologija Rože
Delona i do ovog dela je i ja primenjujem).
U nastavku teksta stoji:
«U ovako konstruisanoj košnici odmah postoji mogućnost da se jedno
telo iskoristi kao nukleus. U tom slučaju teško je se odreći
načina za smenu matice koji izlaže Rože Delon. Njega dalje ne
interesuje otkrivanje stare matice. Odmah smanjuje leglo za jedno
telo i postavlja ispod donjeg tela kasetu, dovodi produktivno
društvo u rojevo stanje, tako da ga prinuđuje da izvuče matičnjak.
Radi toga, telo sa matičnjacima se dobro zatvori, odozgo i odozdo,
i postavlja na mesto gde će se izvršiti oplodnja matice. Kada
mlada matica počne da polaže jaja, telo se postavlja ispod
najvišeg mednog tela košnice u kojoj smo odlučili da zamenimo
maticu. Izvršava se tiha zamena, koja je u praksi Rože Delona
stoprocentna. Pre glavne paše, osnovno društvo se pojačava još
jednim telom sa leglom».
Umesto navedenog u gornjem stavu, ja postupam na dole navedeni
način.
Na dan početka glavne paše, sav med uklonim i izvrcam. Matici
ostavim dva nastavka sa zatvorenim leglom, izgrađenim saćem i po
jednom satnom osnovom u sredini svakog tela. Sav višak, uglavnom
otvorenog legla, sa pčelama koje se nalaze na tim ramovima,
postavljam u posebne košnice “akumulatore”, (kako to inače radi
Vladimir Hunjadi iz Novog Sada - objavljeno više puta u časopisu
“Pčelar”), radi dobijanja vrlo kvalitetnih matičnjaka, u za to
najpogodnijem trenutku - bagremovoj paši. Sve matice, u svim
društvima koja trenutno imam, su prošle godine dobijene primenom
navedenog metoda, i sudeći po dosadašnjem razvoju i vrlo uspešnom
prezimljavanju su zaista kvalitetne. Kao treći, postavljam
nastavak sa satnim osnovama, a zatim još dva, sa izgrađenim i
izvrcanim nezaleganim saćem. Novi nastavak, podbacujem u
zahtevanom trenutku, ispod tela u kojem je nektar. Ako se ovako
formirana košnica ispuni medom i nektarom, oduzima se i
centrifugira zatvoreni med i kasnije na isti način vraća prazan
nastavak. Po završetku pašne sezone, košnicu svodim na tri
nastavka. U tako formiranoj košnici, u gornjem telu se dopunjuju
zalihe hrane, u srednjem stvara i izvodi leglo, a u donjem pčele
uglavnom deponuju cvetni prah. Kasno u jesen kada se izvede i
poslednje leglo, i formira klube u srednjem telu, zavisno od
jačine formiranog društva, donji nastavak uklanjam ili ostavljam.
Još neke napomene
Alpske košnice (upravo zbog svoje veličine), pored navedenog, mogu
se koristiti i za proizvodnju matica, na način kako to radi Rajko
Pejanović iz Šapca – kako to on kaže “sopstvenom metodom
kontrolisanog rojenja” – videti “Beogradski pčelar”, 6-7/2003,
str. 152. Navedeni autor u te svrhe upotrebljava nešto manje
košnice sa 6 ramova, u kojim površina saća jednog rama odgovara
približno ½ LR rama.
Ja ove košnice koristim i za čuvanje - prezimljavanje
mladih matica, tako što u jednoj košnici sa 4 nastavka, pored
osnovnog društva, koje je u dva tela, u preostala dva tela čuvam
još po jednu maticu u svakom posebno. Po upotrebi matica, ako su
potrebne u rano proleće, spajaju se sve preostale pčele, u jedno
društvo, sa tri nastavka, a višak ramova sa medom, (veoma pogodni
zbog svoje veličine), umesto eventualno potrebnih pogača, dodajem
u prostor između krova i poklopne daske, a na otvor veličine male
plastične hranilice, društvima u Farar košnicama.
Zaključiću sa ocenom da se ovim simpatičnim košnicama,
može uspešno pčelariti, posebno u brdsko-planinskom području, ali
i svim ostalim - nižim predelima, gde i ja pčelarim, posebno u
uslovima stacionarnog pčelarenja, kada u letnjem periodu i nema
neke značajnije paše. Uostalom i pčelar, Lazić Miroslav iz Šapca,
koji i proizvodi ove košnice, pčelari sa oko 200 Alpskih
košnica.
|